среда, 4. септембар 2019.

Nemoj da s(letiš)

Imala sam srećno detinjstvo. Ništa nije manjkalo – ni hleba ni uz hleba, ni emocija, ni podrške. Mama mi je pružala neizmernu ljubav i naučila me je odgovornosti, otac mi je postao najbolji prijatelj, a oboje su mi, svojim ličnim primerom, pokazali da je važno da budeš dobar čovek. Jedne stvari su se ipak bojali – da se ne pretvorim u razmaženo jedinče. Zato je mama insistirala da steknem naviku deljenja, a tata mi je govorio da treba da se ponašam kao da je još troje dece u kući. Istina, dobijala sam gotovo sve što sam poželela, ali je osvanuo dan kada više nisu mogli sve da mi ispune, tada nije pao plafon i nije usledio smak sveta. Do tada, već sam izrasla u osobu koja ne zaboravlja sve dobro što je bilo i koja je zahvalna na svemu što joj je pruženo i onome što je ostalo, uprkos materijalnoj neprilici, – porodica!

Danas, često ih čujem, pogotovo mamu, kako svaljuju odgovornost na sebe što su u jednom trenutku pogubili konce i mene uvukla u to zamršeno klupko, kažu – oni su me usporili.

To nije tačno. Znate ono – iver ne pada daleko od klade i ja duboko verujem u to. Što sam starija sve  sam sigurnija da je ono što ponesemo iz kuće naša suština, sve su ostalo nijanse (pozdrav za gosn Balaševića). Iz tog razloga, srećna sam što su baš njih dvoje moja porodica.

Ipak, postoji nešto što sam nedavno osvestila. Već sam bila pred maturom i počela sam ozbiljnije da se bavim stvarima koje me interesuju, u koje želim da odrastem. Usledili su pozitivni rezultati i pohvale, a moj tata je na to imao kometar – to je dobro, ali spusti loptu, nemoj da letiš. Ta mantra se ponavljala i u godinama koje su usledile. Sa druge strane, mama je za sve moje nove korake, na primer pronalaženje i dobijanje posla, uvek imala pitanje – kako si se pokazala, šta ti kažu? Je l’ su (oni) zadovoljni?

Možda vam ove rečenice zvuče obično, ali su one i te kako uticale na moje sveobuhvatno delanje u život.

https://www.instagram.com/p/BpSiK3pgwae
Da razjasnim:

Vođena tim rečenicama, verovatno nesvesno, nijedan svoj uspeh, nijednu veštinu koju sam stekla ne posmatram kao nešto izuzetno. Sve što umem i sve što mogu gledam kao nešto što se podrazumeva, kao nešto što svako može. Sve je to u službi da se izvrši zadato, da se ispune nečija očekivanja, a kada usledi priznanje za dobro obavljen posao ushićenje traje jedan tren i idemo dalje, jer mora da se spusti lopta i ne sme da se poleti.

Takođe pitanja – da li si se dobro pokazala, da li su ONI zadovoljni tobom? Ta pitanja su se uvukla u sve moje odnose. Poslovne, prijateljske, ljubavne. Ako pođe po zlu uveravam sebe da sam ja nešto pogrešila - sigurno se nisam dobro pokazala, sigurno nisam ispunila nečija očekivanja - problem je u meni. A realno, često nije bilo do mene.

Čovek to ne treba sebi da radi. Ne radite to sebi (kaže vam Ana koja je sprcala skoro trideset godina u dupetu i zna je da je pred njom dug i ozbiljan proces rada na – ta na na na – samopouzdanju!).

Svesna sam da su moji roditelji ove rečenice izgovarali iz najbolje namere, želeli su da me zaštite i nauče. Premda, šta ima loše u letenju? Letenjem se oslobađate straha od visina pa ih osvajate, sve više i više. Znam da je na zemlji sigurnije, ali šta je u današnje vreme sigurno?

Onda – očekivanja. Očekivanje mi je tako hladna reč. Ok, u redu je da takav stav imate prema poslu. Nadređeni očekuje da ispunite zadatak, a za uzvrat vi očekujete platu. Ali za ljubavne i prijateljske odnose očekivanje je teška reč. Nije to finasijska transakcija ili robna razmena, to je ljubav, pobogu. Možda grešim, ali drugačije ne umem.


***

Da si dobar čovek i da si tu za druge, da prihvataš odgovornost i da ne svaljuješ krivicu unaokolo je veoma važno, ali ništa manje važno nije da si tu za sebe, jer, da bi gradio dobre odnose sa drugima moraš sa sobom da budeš u dobrim odnosima.

понедељак, 19. август 2019.

Šta nosiš na/u sebi?


- Šta planiraš da obučeš za svadbu?
- Onu novu cvetnu haljinu.
- Novu? Misliš na onu iz second hand-a?
- Da.
- Pa...dobro, hajde razmisli, možda pronađeš nešto bolje.

Iako je poslednja rečenica moje mame, izgovorena tokom telefonskog razgovora, skrojena od dobrih namera, u meni se javio bunt - Šta fali haljini?! Meni se dopada i lepo mi stoji, zar to nije najvažnije?! 

Istini za volju, ove rečenice su ostale zaglavljene na putu pamet-jezik, te tako, moja mama ih nije čula, jer velika je borba savladati afektivnu misao, često se izmigolji i pobegne, a onda nema smisla da je juriš kad je već izletela i napravila štetu. Pobediš li kojim slučajem u toj borbi, budi hitar i potraži, u nekom džepu na mozgu, neku blažu misao, recimo - Važi, maki, pogledaću. 



- Dobro, neću biti samo u haljini, evo, nosiću i ove cipele, a one su lepe i nisu kupljene u second hand-u i ova torba, ona je baš lep detalj, a tek ove minđuše - tešim sebe dok u ogledalu vidim odraz obučen u polovnu cvetnu haljinu koja mi se, več pomenuh, mnogo sviđa i lepo mi stoji. Najednom, uviđam sledeće - da, ja ću da nosim cvetnu haljinu iz second hand-a, ali takođe, uvek i svuda, nosim i nosiću:

- svoje obrazovanje
- svoje poznavanje stranih jezika
- svoj talenat za ples i ljubav prema istom
- sva iskustva koja su me oblikovala
- sve redove iz knjiga koje sam pročitala
- sve stihove pesama koje pevušim
- sve odnose koje sam izgradila i koji su mene izgradili
- sve uspomene koje mi greju dušu
- sve ciljeve koji mi bistre pogled

Postalo mi je jasno da je navedeni ,,aksesoar’’ razlog zašto mogu da 'iznesem' željenu haljinu i da navedeni ,,aksesoar’’ više utiče na moju spoljašnjost nego li parče tkanine.

Da se razumemo, nemam ništa protiv svile i kadife, ali me pogađa to što se često razočaramo ako naša spoljašnjost ne odgovara ,,standardima’’, ako nismo u mogućnosti da sebi priuštimo neku krpu ili je ta ista krpa prodata pre nego što smo došli do nje. Šoping centri su postali hramovi, modni brendovi su savremeni apostoli, a trendovi su ništa drugo do zapovesti. Mi smo postali sledbenici (što bi rekao naš narod - foloveri) spremni da se povinujemo i nepokolebivo ispunimo očekivanja društva u doba virtuelne stvarnosti.

Na kraju, ne radi se o tome šta volite da obučete, kakvu modu terate, bitno je da, kada vam se učini da vaša spoljašnjost nije dovoljno lepa, moderna i/ili skupa, se setite  koliko ste samo godina posvetili školovanju, koliko ste veština naučili, koliko ste ljubavi pružili i/ili dobili, kud' ste pošli, gde ste došli i gde ćete sve još stići. To je vaš modni pečat, to je odraz vašeg stila. I ne zaboravite, krpe su nam potrebne iz praktičnih razloga, a kao bonus bi trebalo da budu izvor zanimacije, nikako frustracije. 





















субота, 17. март 2018.

Jesenas

Ona živi u drugoj deceniji 21. veka, stanuje u posleratnoj zgradi, a najlepše uspomene čuva negde između tvista na Kalemegdanu i Novog vala. Pretpostavljam.

On je zaboravio naočare za blizinu i ljubazno me moli da pronađem njeno ime na interfonu. Nosi besprekorno ispeglano odelo višedecenijskog staža. Otvara mi vrata od zgrade, a potom od lifta.

"Sigurno je baš zalužio taj kome nosite poklon. Veoma je lep", komentariše buket koji držim u ruci. Klimam glavom - zaslužuje. Dijalog dugačak koliko i vožnja do četvrtog sprata.

Ona otvara vrata od liffta. On izlazi. "Vi idete još gore?", pita me. "Prijatan dan", rekoše oboje. Imaju oko osamdeset godina.

Vozim se još nekoliko spratova.



Vožnja liftom kao tura kroz vreme. Upad u jedan od onih filmova koji počinju špicom - Avala film.

Vožnja liftom kao ljubaznost i kavaljerstvo u slici i reči.

Ljubaznost kao vanvremenska, nadepohalna, neideološka kategoriji. Kao ljudskost. 

недеља, 22. октобар 2017.

Ljubazni gospodin K.


Položio  je naočare na sto i lagano ustao sa stolice držeći otvorenu 225. stranu knjige koju već dva dana, gotovo bez pauze, čita. M. je voleo vikende. Šta više, cenio je svaku sekundu u tih 48 sati između petka i nedelje. Za njega, to bio povratak. Bezbedno sletanje među korice polovnih knjiga kupljenih na uglu ulice u kojoj živi i one druge sa cvećarom, iz koje je do pre tri godine izlazio sa, ništa celofan, ništa kič, buketima. S. ih je takve volela. Da je M. pre tri godine voleo knjige kao što ih voli sad, možda S. ne bi otišla. A možda da ona nije otišla, on nikad ne bi zavoleo knjige. A možda...da ode po novine? Iako se vestima nije suštinski bavio, neinformisanost je tumačio kao nevaspitanje i zato su novine uvek bile deo spiska za kupovinu. Istina, nikad napisanog. Spustio je knjigu na sto, a sa stolice pokupio jaknu neometen činjenicom da mu se, dok ju je oblačio, kragna podvila sa unutrašnje strane.

*******

Jovan K. je četvrt veka bio profesor književnosti. Obavestili su ga da je dobio otkaz posle časa na kome je analizirao motiv apsurda u Kamijevom Strancu.  Razlog  jednostavan. Zamerio se pogrešnoj osobi. Brzim, a  preciznim, gotovo hiruškim rezom, odstranjen mu je profesorski čin. Nedugo zatim Jovan je načionio još jedan. Nisu oni toliko silni što su mu oduzeli  jednu titulu, koliko je on silan da sebi nadene drugu, treći ili desetu. Tako je profesor književnosti, Jovan K., samoproklamovano postao ulični prodavac svoje velelepne kolekcije knjiga.


Hrabar je  Jovan K ili, u najmanju ruku, žilav. Muku preoblikovati u odluku, to mora da boli. No, ko će ga znati. Kako se uopšte meri  šta više boli, prazna creva ili prazna duša i da li je hladnije kad se isključe sentimentalne vrednosti ili centralno grejanje.
  
*******
M. je izašao na ulicu baš u vreme kada pošten svet gleda drugi Dnevnik. On je davno raskrstio sa televizijom. Ponosan je na to. Došao je do prvog pešačkog prelaza i premda je ulica bila prazna, sačekao je da se upali zeleno za pešake. Ponekad je nepodnošljivo savestan. Ulicu je prešao školski, u nekoliko koraka i sa pogledom prvo levo, pa desno da bi se zatim prepustio plitkim mislima i dubokom disanju.

***

Trafika-učtiv pozdrav-novac-novine-pozdrav.


***

Povratak kući je trajao upola kraće. Ukupno  vreme odsustva - 30 minuta. Pošten svet je verovatno stigao do prognoze vremena. Ušao je u stan i dvaput okrenuo ključ bacivši ga, potom, na komodu koja je postavljena između ulaznih i vrata od kupatila. Vratio je jaknu na naslon i zavalio se u stolicu. Otvorio je novine. Zatvorio je novine. Bacio ih u kantu.

***

21:30h

Otići će da se istušrao i mogao bi da legne. Ponedeljak će. Često se pitao čemu  tolika frka oko ponedeljka? Ok, nije baš neki woohoo  dan, ali  budimo razumni, dan k’o dan. Bitno je samo da se dobro naspavaš. M. od spavanja nije pravio veliku stvar, legao bi na leđa, opustio mišiće, udahnuo duboko, okrenuo se na stranu i zaspao.

***

6:30h (Alarm)

Ustani, otvori prozor, pristavi vodu za kafu, M. je voleo svoje rituale. Ušao je u kupatilo. Na šporetu ključa voda. Zakuvao je kafu, zatim se obukao, seo na stolicu, pogledao knjigu, zapamtio broj 225 i zatvorio je. Ustao je, vratio knjigu na policu, a prljavu šolju spustio pored sudopere. Obukao je jaknu i namestio kragnu.Pokupio je ključ sa komode. Isti broj obrtaja prvo sa jedne, a potom sa druge strane vrata. M. has left the building.

***

-Dobro jutro         

-O dobro jutro mladiću, poranili ste.

-Pa standardno, šta ćete kad mora da se radi.

-Rad je, mladiću, od majmuna napravio čoveka, a sve mi se čini da sad od radnika žele da naprave majmuna.

-Bojim se da ste u pravu.

-Možda. Da ne grešim dušu, ima i svetlih primera, verujem, ako ni u šta drugo, u rad sigurno. Što i tebe savetujem . Ne zaboravi, ti si ono što sam stvoriš.

-Potrudiću se. A kako Vama ide? Ne bih da sam nepristojan, ali ide li prodaja? Kupuju li ljudi knjige? Ja ih nešto ne viđam.

-Kupuju sinko, kupuju, nego tebe nema veći deo dana, veći deo nedelje, pa ne vidiš, ali ima vas zaludnih, oprosti na ovom pridevu to je kompliment...ima vas koji i dalje volite knjige i cenite polovnu knjigu, mada mi nikada neće biti jasno kako knjiga može da bude polovna. ’aj polovna kola, polovni  kaput, al’ knjiga...no, dobro, reči su besplatne, pa ih mnogi bez mere troše. Jes' da ove ukoričene nisu za džabe, ali  kod mene kao da jesu.

-Upravo to.  Zar Vam nije žao da neku dragocenu knjigu  prodate po mizernoj ceni?

-Da ti kažem jednu stvar sine, nema mizerne cene. Nečiji dinar je vredniji od necije 100-ke. Vidi ovako, ovo je moja taktika poslovanja. Za moje knjige ne postoji cenovnik. Kad dodje kupac, ja sa njim ili njom prvo popričam, pogledam oči i stav i koje knjige merka, naravno. Kad me pita za cenu, ja, na osnovu procene ličnosti, kažem. Da bi ti bilo jasnije. Recimo, ovu knjigu sam kupio za 200 dinara, a izuzetno je delo. Pojavi se kupac, ja procenim da on ne bi bio dobar čuvar moje knjige i kazem hiljadarka! Svaki se do sad okrenuo i otišao. Misle, slab kvalitet korice, slabo delo. Kako smo mi ljudi površni, da bog sačuva.  A recimo ova knjiga, nju sam u ono vreme platio 200 maraka. "Zamisli budala, tolike pare dao za knjigu", govorili su mnogi. E! nju bih, da mi se pojavi neki dobar čuvar, prodao i za 200 dinara. Briga mene ko koliko para ima među prstima, nego kako će tim prstima stranice da okreće. Je l’ uspevaš da me pratis?

-Trudim se.

-Gle ovako, neću te još dugo zadržavati, zakasnićeš na posao. Ja se prema knjigama ophodim kao prema ljudima. Ako mi je do neke knjige stalo i znam njenu pravu vrednost, ne bih je ni za živu glavu dao onom ko je ne zaslužuje. Makar gladovao. A kad osetim da je vreme da se sa knjigom  rastanem, uradim to ljudski  i časno. 


Tako ti je i sa ljudima, dobro, da ne preterujem, slično je. Kad ti neko uđe u život, ne mislim samo u ljubavnom smislu, nego generalo, kad ti neko ušeta u život, daj sebi vremena da spoznaš njegove vrednosti, pa ako ti gode, čuvaj ih ko oči u glavi, ali dozvoli  da i taj neko spozna  tvoje vrednosti. Ako se vaše vrednosti poklope, pa to ti je sedmica na lotou. Nekad se, doduše, ljudima poklope vrednosti, ali se vremenom mimoiću, e tad' je vreme za onaj časni rastanak koji sam ti maločas pomenuo. Odgovrna je i posve rizična dužnost biti čuvar nečijih vrednosti. Ako nisi kadar, a ti se ne prihvataj takvog posla. Siguran sam da i ti ne bi, tek tako i bilo kome, dao svoje vrednosti na čuvanje. Zar ne?

- U pravu ste.

-Mnogo sam ja nešto od jutros u pravu. Hajde kreći, nailazi ti bus.

-Doviđenja. I...hvala.

***

-Da li sam joj ikada rekao da je cenim? Ma sigurno jesam. I ako nisam S. je to sigurno znala. Možda i nije znala, a možda je znala, pa zaboravila. A možda je ona mene prestala da ceni. Da sam samo ranije počeo da čitam knjige možda ona ne bi otišla, a možda, da ona nije otišla, ne bih ni počeo da kupujem knjige. Eto. Trebalo je tako. Valjda. Ništa nije slučajno. Valjda.


Postavio je sebi pitanja za koja nije imao ni vremena, a ni odgovore, bar ne u trenutku kada je automat u prevozu oglasio naziv stanice na kojoj treba da siđe. Nedugo zatim M je sedeo u kancelariji siguran samo u jednu stvar, da treba da nastavi od strane 225.






























































среда, 4. октобар 2017.

Hoćeš kafu Sem?



Hoće li biti rata Sem?

Prvo, zašto me, uporno, zoveš Sem, rekao sam ti da me to nervira, a drugo, odakle ti ideja da će biti rata?

Dobro, izvini. Znaš koliko bih volela da smo mi Svejzi i Demi Mur u Duhu, al' da tebe ne ubiju i da me voliš kao što Sem voli Demi u tom filmu.

Kakav bre Svejzi, ja sam zgodniji od njega, a ti imaš mnogo bolje noge od Demi.

Laskaš mi.

Ne, samo hoću da promenimo temu.

Nisi uspeo, i nisi mi odgovorio. Hoće li biti rata?

Zavisi gde. Na ovoj, ubogoj, planetici ratovi se dešavaju neprekidno. Oružani sukobi su naša realnost. Razlika je, ponajviše, u oružju. Jedni koriste pušku, drugi reč, a treći oba. Tužna je ova  planeta, draga moja Demi, mnogi bi da vladaju, a ne da žive. Evo ovako, jednostavno, da hodaju, da dišu, da se jebu, da vole. Svi bi oni neku moć. Kukavice.

Kako je lepo kad me zoveš Demi, iako imam bolje noge od nje.

Imaš. Vidiš, ovaj ćošak od planete u kome živimo vrlo dobro zna šta je rat. I malo se umorio. Uželeo se trave i bosih, slobodnih stopala koja bi po njoj hodala. I željan  je čistog vazduha i razuzdanih misli i da, konačno, svako gleda svoja posla i da se tako ostvaren osmehne kad  neko drugi, u nekom drugom, svom poslu se ostvari  i bude srećan. To nije teško, zar ne?

Pa kad tako kažeš i nije. Hoćeš kafu?

Hoću.

Znaš šta ja mislim Sem. Uh izvini, neću više...jednog dana će se svi umoriti od ratovanja. Kao što ti i ja živimo u ovom ćošku od planete, tako u nekom drugom ćošku, na drugom kraju sveta čuče neki drugi Sem i Demi, piju kafu i pričaju o uzaludnosti ratovanja.

Rat se ne završava uz kafu, moja Demi, ozbiljne su to stvari. Donesi pikslu, molim te. Ratovi počinju mimo naše volje, ali nas uvlače u sebe, opet mimo naše volje. Tako ti je to. Mi smo tu bespomoćni.

Ne priznajem. Svi ti silnici i kvazimoćnici, ti koordinatori rata su samo sene. Prolazne utvare. Ono što ostaje je ljubav. Ona je najjače oružje.

A šta ćemo sa žrtvama Demi, zašto njih ljubav nije spasila? Ne možemo reći da oni nisu znali šta je ljubav, ali pred ratom ljubav je bespomoćna. 

I dalje me zoveš Demi...ljubav nije i nikada neće biti bespomoćna. Ljubav ne napušta, nju napuštaju. I da, ljubav neće oživeti žrtve, ali u ime sećanja na njih, naša je dužnost da budućnost podojimi ljubavlju. Ako se ne uzdamo u ljubav, uzdajmo se u razum. Jesmo li ista naučili? Hoćemo li biti toliko sebični, gluvi i slepi da pređašnje žrtve učinimo ništavnim izazivajući nove?  Pitam te opet, jesmo li išta naučili? Smatraj me nezrelom, ali tvrdim, ljubav je odgovor. Ljubav je postojala  pre pronalaska točka, prevazišla je pronalazak baruta i flopi diskete...prevazići će sve!

Flopi disketa, kako si se toga setila?

Ne podsmevaj se. Čekaj, i da nas, zaista, jednoga dana sravni sa zemljom neki rat. Pa šta? Iz te zemlje će opet nešto da izraste. I biće plod ljubavi zemlje i sunca. Razumeš?

Recimo. I zašto uopšte pričamo o ovome? Hoćeš cigaru Demi?

Hoću. Pa hajde, reci mi, zašto si ti sa mnom?

Kako zašto. Pa imaš bolje noge od Demi Mur.

Opet se podsmevaš.

Dobro, izvini. 

Dakle?

Dakle, ljubav.
...

Molim te, sledeći put kad budeš želela da se bavimo ozbiljnim globalnim temema, obavesti me, moram da se pripremim, da konsultujem stručnu literaturu.

Ne seri, nego sledeći put donesi masline i belo vino, gledaćemo film.

Je l' sa Demi i Svejzijem?

Naravno.

Ok. I znaš sta? Nije toliko strašno kad me zoveš Sem. Mislim da mi ne smeta. Ali, samo kad smo sami. Važi?

Važi, Sem.













недеља, 6. август 2017.

Podrška je pola posla



Verujem u tebe!

Dođe tako neko čudno doba kad čovek zaboravi na sebe i pretvori se u kradljivca sopstvenog vremena. Prekorači dozvoljeni minus na računu života i jedino broji minute, dane i godišnja doba, a ne svoja dela. Onda se pojavi drugi čovek i kaže mu Verujem u tebe’. Začudi se tada čovek broj jedan i pomisli: 'Mene ova/j zajebava’ ili ’Voli me, zato mi to kaže, da mi bude lakše’ ili ’Ne razume on/ona kako je u mojoj koži’.

Odgovori su tačni.

Hajde da razmislimo.

Da, osoba koja vam kaže ’verujem u tebe’ vas voli i želi da vam bude lakše.
Da, ta osoba ne zna kako je u vašoj koži, ima ona svoju o kojoj treba da brine.

Ali znate šta jos?
Osoba koja vas voli je očevidac. Ona zna kako crtate dugu nakon smene sunca i kiše u vašem životu, čak i onda kada je sami zaklanjate oblakom.

Ista ta osoba ne zna kako je u vašoj koži, ali upamtite, svi mirisi vaše duše se probijaju kroz pore na toj koži i ako je osoba ostala uz vas to znači da su joj mirisi prijatni, čak i onda kad sami sebi zaudarate.

Ljudi, kriza je. Oskudica. Pametni ne troši svoje  vreme i novac uludo, a bogami ni reči. Bar ne oni koji za svoje reči mare.

Zato,  ako je neko voljan da vam pokloni svoje vreme, pažnju i reči, ne odupirite se, jer odupiranje je najlakše, dovoljno je da zapušite uši i pevate, sve do neke nove zgodne prilike kada ćete iznova jadikovati nad svojim nezadovoljstvom.

Budite staloženi. Kroz život će vam prolaziti i oni koji će se, ničim izazvani, naći pozvani  da nešto kažu. Sa njima parlamentarno, nikako na galamu, a dobre priče čuvajte za ljude koje osećate svojim.

Prijatelja ćete prepoznati ne po slatkorečivosti, iako ćete bezbroj lepih reči čuti od njega (jebi ga, to mu je u opisu funkcije), već po slobodi da hiperpopizdi i da vam kaže: 'Radi šta hoćeš, ja znam koliko možeš, ali ti odlučuješ'

Prijatelj je merna jedinica lekovitosti međuljudskih odnosa. Potvrda legitimnosti prava da budete zvezde sopstvenog života. Ma, pravi će vas podržaće i kad ste hodajuća dijareja. U tome je  razlika. Bitna. Najbitnija.

I samo još...

Je l' se sećate onih sms-ova na TV-u, tipa- Ima li neka dama za druženje. Udate stop. E, pa nek' je tako i u životu. -Ima li nekih prijatelja za život. Solitelji pameti STOP.